OTVORENO

Dobrodošli na moj blog.

06.08.2015.

SDP na putu ka „Državi po mjeri svih a ne samo njih“

Kad smo se prije osam mjeseci na prethodnom  Kongresu opredijelili za novi, potpuno transparentan i demokratski sistem biranja unutar SDP BiH po principu "jedan član - jedan glas" bio sam istovremeno, sretan i ponosan zbog uspjeha  moje inicijative.  Ali moram priznati i dijelom skeptičan, jer se radilo o ogromnoj inovaciji u provođenju unutarstranačkih izbora.


Danas sam  ponosan na SDP BiH i na svakog člana ponaosob.


Koristim priliku da se zahvalim svima koji su mi mjesecima  obraćali s pitanjem da li ću se kandidirati, nagovarali me i motivirali na to.
To mi  mnogo znači, obavezuje me da nastavim dalje, ali ne kroz funkciju predsjednika SDP BiH. Stoga još jednom veliko hvala svima, ali kako sam više puta ponavljao, ako želis da nešto radiš i postigneš ne treba ti autoritet  zvanja već znanja i poštovanja.

Danas me raduje  činjenica da se šest kandidata opredijelilo za izbornu utrku. Iskreno se nadam da će  narednih  dana uspijeti prikupiti dovoljan broj potpisa, te da ćemo  imati priliku čuti kvalitetne programe. Nadam se da je pred nama  dostojanstvena, fer i poštena izborna priča na kraju koje će kao pobijednik izaći onaj čiji  program i vizija  budućnosti države i partije   budu imali najveću podršku članstva.

Kandidatima želim puno sreće, a članovima SDP BiH,  savjetujem da poslušaju ili bar pročitaju programe, da i sami postave neka svoja očekivanja i viziju za dalje, te da se na temelju toga opredijele za onog ko im ulijeva najviše povjerenja da će ispuniti obećano. 

U ova SDP „predizborna vremena“ ne bi smjeli zaboraviti da smo bili najbolji i/ili  najjači, na čemu su nam i drugi zavidijeli, onda kada nas je krasilo drugarstvo i dostojanstvo. Onda kada je laž i licemjerje među nama bilo na gubitničkoj strani. U protivnom, dobijali smo loše ljude koji su rukovodili u ime većine boljih ljudi : tihu većinu je nadjačavala  buka praznih populista i vodila nas na krive strane.

 
Na kraju, pred SDP-om i svima nama , koji zajedno ostajemo u jednoj kući, predstoji još puno bitaka na različitim frotovima.

Da bi zaista  i postigli svoj cilj i za nagradu dobili "Državu po mjeri svih a ne samo njih", moramo krenuti od nas samih. Na tom putu samo već pokazali koliko i šta sve možemo i kad nismo na vrhu. Zato vjerujem da ćemo nakon unutarpartijiskih izbora i predstojećeg Kongresa dobiti kvalitetan tim koji će predvoditi SDP BiH ka novim pobjedama.

31.07.2015.

Naša kuća, Dejton 2.0, Bosna i Hercegovina - zašto, kako, šta?

Došlo je vrijeme da nakon 20 godina počinjemo razmišljati zašto, kako i šta da radimo da na temeljima koje imamo, Dejtonu, napravimo Našu kuću: Bosnu i Hercegovinu.

Prvo, zašto?

Odgovor na ovo pitanje je najvažniji da bismo ljude motivirali i mobilizirali da promijene stanje u kojem se nalazimo. Odgovor na ovo pitanje mora doći i do srca i do glave ljudi različitih identiteta - da shvatimo da nam Naša kuća daje šansu za budućnost i nadu, te je u isto vrijeme jedina brana od aveti prošlosti i strahova koje imamo danas.

Odgovor na ovo pitanje je isti kao i odgovor na pitanje kakvi su mir i Dejton bili, kakvi su sutra, ako ih ne budemo mijenjali i kakvi su danas?

Dejton je bio dobar. Sutra će postati loš ako ga ne dogradimo i na njegovim temeljima ne napravimo Našu kuću. Danas je "nako". Razlog tome je što još imamo nesigurni krov nad glavom, godinama živeći u improvizovanom "šatorskom naselju", kao izbjegli građani i narodi, na svom "gruntu".

Mir je bio nametnut. Bez Naše kuće će sutra biti, u najboljem slučaju, nesiguran i nepredvidiv. Danas je nesamoodrživ ili, preciznije rečeno, danas je "nako". Čak mu "nako", pokatkad, zaprijeti i poneki nelegalni i nelegitimni referendum, dum, dum...

U ovim prostorima znamo opstajati čak i dok je "nako". Ali istorija nas uči da to ne može dugo trajati, a da ne uletimo u novu spiralu nesreće, nepravde, nesigurnosti, nezaposlenosti, neobrazovanja i primitivizma, nacionalizma, koji završi u zločinu i kazni, strahovima i životu u prošlosti...

Ta ista istorija nas, takođe, uči da dok god živimo u Našoj kući, ima i sreće, pravde, sigurnosti, zaposlenosti, obrazovanja i prosperiteta, zajedničkog života u različitostima i uvažavanja koje nam daje nadu za bolju budućnost...

Drugo, kako?

Okupljanje svih domaćih snaga, političkih, poslovnih, akademskih, religijskih, nevladinih, medijskih... na izgradnji uvažavanja, dijaloga i povjerenja kroz pravljenje institucija Naše kuće i realizaciju projekta Reformske agende, koju nam je ponudila međunarodna zajednica. Tako možemo doći do političke volje i pozitivne atmosfere koju smo imali u vrijeme desetogodišnjice Dejtona tokom rada na tzv. aprilskom paketu ustavnih reformi.

To znači da međunarodna zajednica mora preuzeti ulogu koju je imala prije 10 i 20 godina uz zajedničke lekcije koje možemo izvući iz svojih neuspjeha.

Realizacija Reformske agende može stvoriti potrebnu klimu da bi se moglo nastaviti sa strukturalnim reformama. Jasno je da Reformska, ekonomska i pravna, agenda ima svoj ograničen domet bez ozbiljnijih institucionalnih reformi koje će svakako uslijediti.

Institucionalne reforme, nakon uspjeha Reformske agende (kao i nakon neuspjeha koji pesimisti vide), znače uvod u zajednički rad domaćih i međunarodnih aktera, nakon 20 godina, na projektu "Dejton 2.0" - Next Generation. Naša kuća - Naredna generacija.

Uspjeh Reformske agende bi sigurno stvorio potrebnu i povoljnu klimu za nove i neophodne reformske korake. Neuspjeh bi vodio ka jedinom preostalom rješenju, a to je neophodnost novih institucionalnih reformskih koraka uz čvrstu međunarodnu uključenost u budućnost Naše kuće i isključivanje domaćih aktera prošlosti.

Treće, šta?

Izgradnja društva zajedničkih vrijednosti. Naše kuće.

Demokratsko liderstvo za dijalog, različitosti, društvenu inkluziju različitih identiteta. Drugim riječima, za Našu kuću sigurnu za različitosti i branu protiv nepravde i produbljavanja ekonomskih nejednakosti.

Dakle, šta sad? Prvo Reformska agenda, a potom institucionalne strukturalne reforme - što ima svoj naziv i adresu.

Naziv? Naša kuća.

Adresa? Dejton 2.0, Bosna i Hercegovina.

Autor je bivši predsjedavajući Savjeta ministara i bivši ministar spoljnih poslova BiH

28.07.2015.

EU JE DALA BOSNI I HERCEGOVINI ŠANSU ZA NOVI EKONOMSKI POČETAK

„Kultiviranje inkluzije u kriznim vremenima“ Symi Symposium, na poziv Georga Papandreua, Presjednika Socijalističke Internacionale i bivšeg Grčkog Premijera,  tokom sedam dana je okupio 50tak , uglavnom starih, poznanika i prijatelja iz svijeta politike, poslovnog svijeta, akademske zajednice,... sa 5 kontinenata i 20 zemalja.

Od pametnih ljudi sa iskustvom, znanjem  i titulama  Nobelovaca, predsjednika, premijera, ministara, konsultanata, profesora, poduzetnika,... uvijek se ima šta naučiti, pa i kada govore o onome što ti se čini da te se baš i ne tiče.

U ovako povezanom Svijetu, teme kao što su „Geopolitičke promjene u Arapskom svijetu“, „Kulturna i religijska saradnja“, „Balkanska Odiseja ka istini i pomirenju“, „Samoodrzivi razvoj i izlaz iz finansijske krize“, „Povećavanje uticaja progresivnih snaga – izborne strategije i politicke poruke“, „Erozija fundamentalne vizije Evropske Unije“, „Suvereni dug, realna ekonomija i potreba za kreativnim razmišljanjima – Slučaj Grčka“..., tiču se svih nas više nego ikada ranije.

Pored ostalih, dugi razgovori sa jednim od vodećih živih ekonomista Josephom Stiglitzem, čovjekom koji nije poznat samo po Nobelovoj nagradi za ekonomiju, već i po  svojem radu na Klintonovim ekonomskim reformama i projektima širom Svijeta kao Glavni ekonomista Svjetske Banke - nisu mi samo pomogli da shvatim uzroke i perspektive EU i Grčke ekonomije, već i da bolje vidim ono što je pred Bosnom i Hercegovinom i čitavim regionom.

Ekonomija Bosne i Hercegovine , kao i Grčke, se našla u teškom stanju zbog svojih specifičnosti, ali imaju i uzroke koji su vrlo slični - dugogodišnja politika obilježena korupcijom i klijentelizmom, namještanjem poslova malom broju članova porodice i prijatelja,  bogatima koji su postajali bogatiji a ostali siromašniji, gubitak vjere u političare i tradicionalne političke partije, opasna pojava i jačanje populista i radikala punih obećanja bez pokrića,...

Za razliku od Grčke EU je dala Bosni i Hercegovini šansu za novi ekonomski početak. Kada vidim šta je dobila Grčka, zaključak mi se sam nameće -  mi smo još, ekonomski i za sada,  odlicno prošli.

„Reformska Agenda za Bosnu i Hercegovinu“ je sigurno dokument koji bi svako od nas mogao promijeniti, manje ili više, uvjeren da bi ga tako popravio.

Što se mene tiče, prijatno sam iznenađen. Osim toga, vidi se da ga nisu pisali oni koji su ga kolektivno usvojili što ga je, prvo, učinilo mogućim , a potom i boljim nego da su ga pravile ovako naštimane ili raštimane vlade.

Dakle, ovo je dobar plan. Zato se, sada, ne treba puno oko njega sporiti.  Sada je kljucno pitanje kako mozemo natjerati vlasti da ga efikasno provedu u nespornim  dijelovima, te kako da utičemo da se osmišljeno definira ono što je ostavljeno upitnim i nedorečenim.

Četiri tačke daju precizne i jasne odgovore ZAŠTO sve ovo moramo raditi (tacke 1,2, 4 i 7). One su potpuno neupitne.

Šest tačaka (3,5,6,14,16, i 17) nam govori KAKO raditi da bi došli do definisanih ciljeva. Mora se priznati da je u navedenim tačkama međunarodna zajednica preuzela obaveze bez kojih naše vlasti ne bi mogle ni pomaknuti dalje.

Sedam tačaka (8,9,10,11,12,13 i 15) definira ŠTA nam je raditi kroz sest  detaljnije razrađenih oblasti , a koje su već ranije naznačene   i  potpisane od strane  šefova svih stranaka i usvojene u parlamentima. Da nekoga ne bi čudilo  kako to da imamo 6 oblasati i 7 tačaka, treba ovde napomenuti da je sedma tačka ništa drugo nego preuzeta obaveza da se konačno obradi Popis stanovništva kako bi uopste mogli početi popunjavati upitnike za EU kandidatsku prijavu kada nam za to daju zeleno svjetlo.

Sigurno da i ovde ima kontroverznih, nejasnih pa i nedostajućih obaveza, ali o njima treba govoriti kada za to dođe vrijeme ili ih nametati ukoliko vlasti same to ne budu radile.

Primjer, puno se govori o porezima ali ni riječi o tome da treba uvesti progresivne poreske stope za veće prihode i imovinu, kako bi se napala jedna od rak rana naseg drustva – rastuća,  socijalno neprihvatljiva i ekonomski pogubna nejednakost.

Primjer drugi, već se na različite načine čita tekst o mogućoj privatizaciji telekoma. Ono što treba pozdraviti  je  da se ova tema konačno ozbiljno otvori. To znaci  da se o njoj treba govoriti javno i stručno a ne politikantski i površno pod uticajem stranih, umjesto  naših, interesa.

Primjer treći, stvaraju se nepotrebne zabune kroz nepromišljene i neutemeljene izjave aktera političke scene. Tako se npr. Zakon o radu nepotrebno tretita kao pitanje da li ste za ili protiv   Reformske Agende , umjesto kao samo jedan od zakona iz jedne od tačaka (10) Agende.Upravo zato možemo čuti one koji su odlučno protiv nečega što nisu ni pročitali, niti imaju spremnosti da popravljaju nešto za šta ima i razloga i argumenata i načina da se popravi. Onda im se pridruže stranci koji bespotrebno brane nedovršeni Zakon kroz besmisleni obračun sa Titom. Prirodno to sve aminuje Premijer koji ne zna braniti Zakon jer ne zna ni osnovnu činjenicu da je postojeći „Titov“ Zakon napravila stranka koja ga je sa svojim današnjim partnerom napravila prije 16 godina, a njega danas  „turila“ da se ne miješa u svoj posao.

Zaključak.

Nakon novog pristupa EU Zapadnom Balkanu kao i Bosni i Hercegovini, dobili smo i gotov tekst Reformske Agende.Sada treba sprovesti ono sto je neupitno.Precizirati i raditi na onome što zahtjeva još dugog, mukotrpnog i stručnog rada.Svi imaju posla ukoliko žele biti dio procesa. Bez jeftine demagogije i populizma. Osmišljeno i stručno. Vlast i opozicija. Akademska i poslovna zajednica...Na kraju. Za razliku od nas Grčka od međunarodne zajednice  još nije dobila novi ekonomski početak, a i ne zna se kada će...

Bosna i Hercegovina je to dobila -  šansu za novi ekonomski početak. Istina , nama tek predstoji ono što  ide nakon početka ekonomskih reformi i vladavine prava :  Strukturalne i institucionalne reforme dvadesetak godina nakon Dejtona .Ali to je druga tema i ona nema veze sa Grčkom.Do tada,   Reformska Agenda se može  implementirati  kroz  4M Model  – Motiviranje, Mobiliziranje, Mjerenje i Menadžment. Svako ko želi biti dio promjena, ima svoje mjesto.

04.07.2015.

"Seven question and one answer: Yes - Never again"

dr Zlatko Lagumdžija

Hague Conference; June 28 - July 1, 2015

"Seven question and one answer: Yes - Never again"

 

Three days closed sessions Hague Conference "International Decision Making in the Age of Genocide: Srebrenica 1993-1995" organized by "US Holocaust Memorial Museum" and "The Hague Institute for Global Justice" with participation of almost 50 key decision makers of that time, survivors and experts, ended with public panel "International Decision making and the Srebrenica Genocide".

July 2015 marks the 20th anniversary of killings of around 8,000 Bosnian Muslims trapped in the United Nations "safe area" of Srebrenica. Termed a "genocide" by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, the Srebrenica massacre was the worst atrocity against civilians in Europe since the end of World War II.

On 1 July 2015, The Hague Institute and the US Holocaust Memorial Museum hosted a public panel on "International Decision Making and the Srebrenica Genocide". The panel featured key policymakers and officials who discussed and reflected on the lessons-learned from the role of the international community in events leading up to the July 1995 massacre.

Issues addressed during the panel included the establishment of UN "safe areas", the UN mandate, the Dutch peacekeeping mission, and the role of the media.

After welcoming remarks of Dr Abiodun Williams, President, The Hague Institute, David Rohde, moderated Panel in which I participated as a deputy Prime Minister of Bosnia and Herzegovina 1992-1994 together with Mr. Yasushi Akashi, UN Secretary-General Special Representative in former Yugoslavia, 1993-1997; Dr. Joris Voorhoeve, Minister of Defense of the Netherlands 1994-1998; General Rupert Smith, UNPROFOR commander in Bosnia 1995, Assistant Chief of Defense Operations 1992-1994; Mr. Carl Bildt, European Union Special Envoy to former Yugoslavia 1995; Mr. Muhamed Duraković, Srebrenica survivor who worked with international aid organizations inside the Srebrenica enclave during the war.

In closing remarks I posted 7 questions that motivated me to be participant in this event. I got and gave one clear answer.

Srebrenica genocide, the last crime of that scale, at the end of 20th century in Europe, was the final battlefield not of clashes between Civilizations but the war against Civilization.

Civilization was, and hope still is, defined through the concept of Shared Societies and Values on one side and Segregated, Exclusive, greed driven society on another.

First question, was it possible to protect victims or even to prevent crimes in Bosnia and Herzegovina and ultimately in Srebrenica?

Second, do we know not only who is guilty, but who is responsible for massacres, because of not protecting victims, and at least who could be circumstantially named for end result?

Third, regardless of heroic presence of individuals and organizations in saving human lifes can we qualify overall behavior of International community and its stakeholders as a " Bankruptcy" in Bosnia and Herzegovina, as well as in Srebrenica, because of failures and mismanagement of certain processes?

Fourth, was it legally clear and necessary to military strike perpetuators on time, based on UN Secretary Council Resolution 819 and 836 from first half of 1993, and was it the case that resolutions were politically practically suspended on a ground regardless of clear legal responsibility of UN to protect victims?

Fifth, regardless of the failure of International community in this respect, did we need "safe areas" and "rapid reaction forces" to be implemented as an alternative for inefficiencies of peace keeping missions?

Sixth, do we have enough elements, experience and expertise for creating new paradigm and tools for Responsibility to Protect as well as to redefine notion of neutrality - being neutral is where values of our civilization are, and not being where geometrical middle in between innocent victims and brutal butchers is?

Seventh, final question so far, were the Bosnian war crimes, which culminated in Srebrenica, part of comprehensive vision and strategy that was planed and brutally executed in contract to the theories that this was simple 4M Model of crime - Mad Man Milošević and Mladić did it on their own under certain circumstances that just happened out of blue?

After three days Conference, having for the first time some of unclassified documents from that time, listening and interacting with some key decision makers, survivors and experts, I can clearly give a simplest and valid answers for all these seven questions.

Yes. Seven times - yes!

And - Never again!

For the sake of historical truth, as a precondition for justice and reconciliation, I will briefly elaborate only last question and answer: Srebrenica was just a final stage of strategically planed project of segregated exclusive society based on ethnic cleansing. That could of being envisioned and stopped back in 1992. By only possible means that were used first and only time in late August, and early September, 1995. By military force.

These days we are witnessing, discovering and opening of the mass graves in Prijedor area. Tomašica and Jakarina Kosa, just to name few as a symbol, are discovered and there were about 400 identified victims in first and about 700 in second scene of crime.

June 1992, all non Serbs, mainly Bosniac, were first forced to wear white ribbon around their arm, in order to be clearly identified in every occasion as being "different".

Some weeks later they ended in mass graves out of witch some of them we are identifying today.

World was watching it and preparing for "humanitarian" peace keeping mission. No one stopped and punished war criminals.

Omarska and Keraterm Concentrations Camps were discovered by brave journalist in the same area and World was shocked with pictures that looked like color reprints from World War II time.

No one stopped and punished war criminals.

January 1993, Hakija Turajlić, acting Prime Minister of Bosnia and Herzegovina Government, was brutally executed in UNPROFOR armed protection car while going to Sarajevo airport to deal with humanitarian aid and being "protected" by French solders under UN flag.

No one stopped and punished war criminals.  

March 1993, General Morion declared besieged Srebrenica to be "under the protection of UN". About that time Karadžić accepted and then refused Vance-Owen peace plan which was after long internal debate accepted by Bosnia and Herzegovina Government. Despite being promised that arms embargo will be lifted to Bosnian Government in order to defend the country and people, if Karadžić refuses the plane, it did not happened. Milošević, Mladić and Karadžić (MMK) Troika very clearly read the message by International community: Do not worry - be happy, International community will not stop you by force as threatened if you do not follow international obligations!

April 16, 1993 acting under Chapter VII of the UN Charter, UN Security Council (UNSC) passed Resolution 819, calling of warring parties to treat Srebrenica as "a safe area..free from any armed attack".

Week later UNSC delegation led by Venezuelan Ambassador Diego Arria visits Srebrenica calling it and warring publicly that this is "Slow Motion Genocide".                      

May 6, 1993 UNSC adopted Resolution 824 recalling Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde and Bihać as a safe areas in addition to Srebrenica. France, Russia, Spain, UK and US adopts "Joint Action Program" supporting "safe areas" in Bosnia. International community expected that MMK Troika got the message about finally being serious.

May 22, 1993 international negotiator David Owen named safe area concept "complete madness" and a "Muslim ploy to drag us in to conflict". MMK Troika red all that as a clear message that they can continue with their plan. Heavy shelling of Sarajevo center of the city only that day killed 3 civilians and dozens were heavily wounded. I was lucky not being among killed but wounded one. 12 months and 12 heavy surgeries later, I was back to among survivors to my Sarajevo working days.

June 4, 1993 UNSC adopts Resolution 836 extending mandate of UNPROFOR "to deter attacks against the safe areas". Resolution calls for withdrawal of military units" other than those of Bosnian Government". Few days later NATO agreed to be providing air support to UNPROFOR to enforce safe area regime.

Legal ground and military force was ready to punish anyone who continues with attacking civilians in safe areas: from Srebrenica and Tuzla, over Žepa and Goražde, to Sarajevo and Bihać.

February 5, 1994 Markale xafs place shelling in Sarajevo, killed 68 people. International community force stayed calm. MMK Troika read the message: To be continued.

During 1994 MMK Troika Armed forces kept attacking safe areas, from Goražde to Bihać, and taking hundreds of UN personal in different occasions as a hostages.

May 24, 1995 General Janvier urges UN to consider withdrawing from safe areas. MMK Troika read the message their way.

May 25, 1995, later at night, shrapnel shell fired by Mladić army killed 71 and wounded 240 civilians, majority of them were between ages of 18-25, in a Tuzla main square. Shelling of Tuzla region kept going on for 3 days.

May 25-26, 1995 NATO carries out air strikes against Mladić Army ammunition dump in response to violations of Sarajevo weapons exclusion zone. Mladić Army, besides Tuzla massacre, responding by shelling safe areas and taking nearly 400 UNPROFOR personal as hostages to deter further air strikers.

Next three steps, on May 29, June 4 and June 9, 1995, MMK Troika read the same way as usual: To be continued.

May 29, 1995 UN Secretary General approved new guideline for use of air power, striping general Smith of authority to approve close air support, while saying that "execution of the mandate is secondary to the security of UN personal".

June 4, 1995 generals Janvier and Mladić holds secret meeting in Zvornik on hostage crises when Janvier agreed to drop threat of air strikes in return for release of hostages. That way UN Resolutions 819 and 836 were actually illegally suspended on the ground.

June 9, 1995 Akashi announce that UN will abide by "strictly peace keeping principles" while warning that UNPROFOR should not cross the "Mogadishu line". UN hostages got released.

MMK Troika again read this in the same way they were used to be treating international community: A weak player who is leaving, again and again, opened door to finish their job started in 1992 by marking "different" people with white ribbons around their arms.

No one did and no one will stop and punish war criminals. To be continued.     

July 1995 "Slow Motion Genocide" came to an end by organized killing around 8000 captured Bosniacs at several different locations. It was happening in front of the eyes of the whole World and full documentation about it is there. Regardless of everything, this short lists of events, clearly showing that every normal person had right to be surprised and shocked with what happened. But at the same time this clearly shows that MMK Troika knew, from the very beginning to an end, what they were planning, managing and executing.

During that project surely they were not always alone and not being the only one who knew what was going on.  

August 30 until the mid September, 1995 General Smith was approved to give an order to execute "Operation Deliberate Force", an air campaign conducted by 400 NATO airplanes in concert with UNPROFOR ground operations related to "safe areas".

What should of being morally and politically done from 1992, what had to be legally done since mid 1993 and then any time 1994 and 1995, before Srebrenica - was done after Srebrenica.

MMK Troika understood and read the message: (finally) Big gays said "enough is enough".

September 15, 1995 Mladić agree to withdrawal of heavy weapons from around Sarajevo.

November 1, 1995 Dayton peace talks began.

After Dayton Peace Agreement being signed  not one single international soldier was killed, wounded or even humiliated as part of any combat activities.

After August - September, 1995 bombing, MMK Troika understood what they would understand any time if it happened before.

Final conclusions for key stakeholders in this events?

Former American Secretary of Defense during Vietnam times, and later director of World Bank, Robert McNamara wrote that when he had analyzed his decisions one by one, there were all right ones - but the final result was wrong one.

For Bosnian war which consequently led to Srebrenica Genocide we can not apply same principle.

When we analyze certain decisions, one by one, lots of them were simply wrong ones, and final result was consequently the worst one.

One of the key organizers and experts of Hague Conference positively quoted Karl Marx which was, for me, one of few surprises in a three days event.

In this context I paraphrased the same Marx. Since now it is all known about Srebrenica our role in this event was no more to explain the World but to help to create one that is in front of us.

After Srebrenica we have chance to finally say "Never again".        

For over five hundred years in Bosnia and Herzegovina under Otoman empire, and with their religions and ethnical differences, people lived in Shared Societies, united in diversities, under those historical circumstances. Right for life, freedom, prosperity, religion and dignity was guaranteed by laws of that time.

Than for over century they lived together under two kingdoms: Austro Hungarian and Yugoslav, under fascist regime and finally in Tito's communist system. 

They keep being together.

Then democracy came. Berlin Wall failed down. Those "bricks failed" in Sarajevo. Nationalistic forces of segregated, exclusive and divided societies decided by all means, including terror, war crimes and genocide, to prove that we can not live in Shared Societies with democracy and European values.

Bosnia and Herzegovina went through the worst times of our recent history and survived despite small odds given to it.

Pope Francis recent visit to Sarajevo, which he named European Jerusalem, was another proof and support to differences being united.

If we all don't learn the lessons of importance of Shared Societies and Values wining over Segregated Societies then Europe may get future that we don't wish to anyone.

In that case we could have General Janviers and special representatives Akashis running humanitarian peace keeping missions in different parts of Europe including surrounding of International Court of Justice in Hague.

To be continued?

"Never again!"   

                              

03.07.2015.

„7 pitanja i 1 odgovor : Da – Nikada više“

Haška Konferencija,  28. Juni – 1. Juli 2015

 

 „7 pitanja i 1 odgovor : Da – Nikada više“

  

Trodnevna zatvorena sesija Haške Konferencije „Međunarodno odlučivanje u stoljeću genocida: Srebrenica 1993 – 1995“, organizovana od strane „US Holokaust memorijalnog muzeja“ i „Haškog instituta za Globalnu pravdu“, uz učešće 50-tak ključnih aktera tog doba, ljudi koji su preživjeli i eksperata, okončale su sa javnom panel debatom pod nazivom „Međunarodno odlučivanje i Srebrenica genocid“.

 

Juli 2015 obilježava 20-tu godišnjicu ubistva oko 8.000 Bosanskih Muslimana zarobljenih u UN „sigurnoj zoni“ Srebrenica. Zločin definiran kao „genocid“ od strane Međunarodnog Suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, masakr u Srebrenici, je bio najveći zločin protiv civila u Europi od kraja Drugog svjetskog rata.

 

1. jula 2015., Haški institut i US Holokaust muzej su organizovali javnu debatu na kojoj je bilo riječi o naučenim lekcijama iz uloge međunarodne zajednice u događajima koji su doveli do genocida u julu 1995. godine.

 

Pitanja o kojima je bilo riječi su se odnosila i na uspostavu „sigurnih zona“,  mandata UN-a, mirovne misije Holandskih trupa, kao i uloge medija.

 

Nakon Predsjednika Haškog Instituta dr Abiodun Williamsa, moderator David Rohde je vodio panel u kojem sam učestvovao kao i  Yasushi Akashi, Specijalni predstavnik Generalnog Sekretara za bivšu Jugoslaviju 1993-1997, dr Joris Voorhoeve, Ministar odbrane Holandije 1994-1998, General Rupert Smith, UNPROFOR komandant u BH 1995, Karl Bildt Specijalni predstavnik EU za bivšu Jugoslaviju 1995 i  Muhamed Duraković, preživjeli Srebreničanin koji je radio za međunarodne organizacije za vrijeme rata.

 

U završnim napomenama postavio sam 7 pitanja koja su me motivirala da učestvujem u ovom događaju. Dobio sam i dao jasan jedan odgovor.

 

Srebrenički genocid, posljednji zločin tog obima, na kraju 20-tog stoljeća u Europi, nije bio posljednje bojno polje sukoba civilizacija, nego rata protiv Civilizacije.

 

Civilizacija je bila, i nadam se još uvijek je, definirana kroz koncept Društva zajedničkih vrijednosti na jednoj strani i segregiranih, ekskluzivnih društava vođenih pohlepom na drugoj strani.

 

Prvo pitanje. Da li je bilo moguće zaštititi žrtve ili čak spriječiti zločine u čitavoj Bosni i Hercegovini i na kraju u Srebrenici?

 

Drugo. Da li znamo, ne samo ko je kriv, već i ko je odgovoran za masakre, zato što civili nisu bili zaštićeni ili bar ko bi mogao biti imenovan zbog konačnog rezultata zbog sticaja okolnosti koje su proizvedene?

 

Treće. Neovisno o herojskom prisustvu pojedinaca i organizacija koji su spasili mnogobrojne živote, može li se ukupno ponašanje međunarodne zajednice i njenih ključnih aktera proglasiti njihovim „Bankrotom“ u Bosni i Hercegovini, kao i u Srebrenici, zbog grubih grešaka i lošeg upravljanja procesima?

 

Četvrto. Da li je bilo pravno jasno i nedvojbeno potrebno, vojno, na vrijeme,  kazniti zločince , na bazi Rezolucije 819 i Rezolucije 836 UN Vijeća Sigurnosti (UNVS), u prvoj polovini 1993. godine, te da li su te rezolucije politički, faktički, suspendovane na terenu gdje je UN imao pravnu obavezu da zaštiti žrtve?

 

Peto. Neovisno o porazu međunarodne zajednice u „zaštićenim zonama“,  da li su bile i jesu li potrebne „zaštićene zone“ i „snage za brzo vojno reagovanje“ kao alternativa kod neefikasnosti mirovnih misija?

 

Šesto. Imamo li dovoljno elemenata, iskustva i stručnosti za kreiranje nove paradigme i alata za „Odgovornost da zaštitimo žrtve“, kao i da redefiniramo koncept neutralnosti - neutralan znači biti tamo gdje su vrijednosti na kojima počiva Civilizacija, a ne stajati u tački koja je geometrijska sredina između nevinih žrtava i brutalnih zločinaca?

 

Sedmo. Za sada posljednje pitanje. Da li su bosanskohercegovački ratni zločini, koji su kulminirali u Srebrenici, bili dio sveobuhvatne vizije i strategije koja je bila planirana i brutalno izvršavana, kao suprotnost teorijama po kojima je to bio jednostavni 4M Model zločina – (Mad Man Milošević and Mladić) Ludi Ljudi Milošević i Mladić su to sami uradili kroz sticaj okolnosti koji se desio iz vedra neba?

 

Nakon trodnevne Konferencije, po prvi put imajući neke do sada povjerljive i nedostupne dokumente iz tog doba, slušajući i raspravljajući se sa nekim od ključnih aktera tog doba, preživjelim i ekspertima, u stanju sam dati najjednostavnije i istinite odgovore na svih sedam pitanja.

 

Da. Sedam puta – Da!

 

I – Nikada više!

 

Radi historijske istine, kao preduslova za pravdu i pomirenje, makar ukratko, treba elaborirati samo posljednje pitanje i odgovor: Srebrenica je bila samo posljednja faza strateški isplaniranog projekta segregiranih ekskluzivnih društava, baziranih na etničkom čišćenju koje se moglo vidjeti i zaustaviti još 1992. godine. Jedinim mogućim sredstvima koja su upotrebljena prvi i jedini put od kraja augusta do sredine septembra 1995.godine. Vojnom silom.

 

 

Ovih dana  smo svjedoci otkrivanja i otvaranja masovnih grobnica oko Prijedora. Tomašica i Jakarina Kosa, samo da spomenemo dvije kao simbol, se otkrivaju i u njima je do sada identifikovano oko 400 žrtava na prvom i oko 700 na drugom mjestu zločina.

 

Juna 1992. godine, svo nesrpsko stanovništvo, uglavnom Bošnjaci, su bili prvo natjerani da nose bijelu traku oko ruke, kako bi u svakoj situaciji bili jasno identifikovani kao „različiti“.

 

Nakon nekoliko sedmica su završili u masovnim grobnicama od kojih neke danas identificiramo.

 

Svijet je to posmatrao i pripremao se za „humanitarnu“ mirovnu misiju.

 

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

 

Omarsku i Keraterm koncentracione logore su otkrili hrabri novinari u tim područjima i Svijet je bio šokiran slikama koje su izgledale kao da su kolor reprinti iz doba Drugog Svjetskog Rata.

 

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

 

Januara 1993. godine,  Hakija Turajlić v.d. Predsjednika Vlade BiH, je brutalno ubijen u UNPROFOR oklopnom vozilu dok je išao na Sarajevski aerodrom na sastanak vezan za humanitarnu pomoć i bio „zaštićen“ od strane Francuskih vojnika pod zastavom UN-a.

 

Niko nije zaustavio i kaznio ratne zločince.

 

Marta 1993., general Morion proglašava opkoljenu Srebrenicu „pod zaštitom UN“. Nekako u isto vrijeme Karadžić prihvata Vens-Ovenov mirovni plan. Nakon što su ga poslije dugih rasprava usvojile BiH vlasti, Karadžić ga odbija.

Mada je vlastima bilo obećano da će im, ukoliko prihvate Vens-Ovenov plan, a Karadžić ga odbije, biti ukinut embargo na naoružanje kako bi mogli braniti državu i narod, to se nije desilo. Karadžić je odbio plan, embargo na naoružavanje BiH vlasti je ostao, a Milošević, Mladić i Karadžić - (MMK) Trojka je jasno pročitala poruku međunarodne zajednice: Ne brini – budi sretan, međunarodna zajednica te neće zaustaviti silom, kao što je zaprijetila, ukoliko ne poštuješ međunarodne obaveze.

 

16. aprila 1993., na osnovu Poglavlja VII Povelje UN, UN Vijeće sigurnosti (UNVS), usvaja Rezoluciju 819, kojom poziva zaraćene strane da tretiraju Srebrenicu kao „sigurnu zonu slobodnu od svih oružanih napada“.

 

Sedmicu dana kasnije UNVS  delegacija, koju predvodi predsjedavajući UNVS, Venecuelanski Ambasador Diego Arria, dolazi u Srebrenicu, nazivajući i upozoravajući da se tamo odvija „Usporeni film genocida“ – "Slow Motion Genocide".

 

16. maja 1993., UNVS usvaja Rezoluciju 824 proglašavajući da su Sarajevo, Tuzla, Žepa, Goražde i Bihać sigurne zone kao i Srebrenica. Francuska, Rusija, Španija, Velika Britanija i SAD usvajaju „Zajednički akcioni program“ kojim podržavaju „sigurne zone“ u BiH. Međunarodna zajednica je očekivala da su to bile poruke nakon kojih će ih MMK Trojka ozbiljno shvatiti.

 

22. maja 1993., Međunarodni pregovarač David Owen koncept sigurnih zona naziva „kompletnim ludilom „  i  „muslimanskom igrom da nas uvuku u konflikt“.  MMK Trojka to čita kao jasnu poruku da mogu nastaviti sa svojim planom. Teško granatiranje centra Sarajeva samo taj dan ubija 3 civila, dok su desetine teško ranjene. Bio sam među onim sretnicima koji nisu taj dan ubijeni, ali sam se našao među teško ranjenim. 12 mjeseci  i 12 kritičnih hirurških operacija kasnije, bio sam ponovo na radnom mjestu među preživjelim Sarajlijama.

 

4. juna 1993., UNVS usvaja Rezoluciju 836 proširujući mandat UNPROFOR-a, na obavezu „odvraćanja od napada protiv sigurnih zona“ („deter attacks against the safe areas“). Rezolucija poziva na povlačenje svih vojnih jedinica „osim vojnih jedinica Bosanskih vlasti“. Nakon nekoliko dana NATO donosi odluku o davanju potrebne vazdušne podrške za UNPROFOR kako bi se obezbjedio režim sigurnih zona.

 

Pravni sistem i  adekvatna vojna sila je bila spremna da kazni svakoga ko nastavi sa napadima na civile i slobodne zone: od Srebrenice i Tuzle, preko Žepe i Goražda, do Sarajeva i Bihaća.

 

5. februara 1994., granatiranje Sarajeva na Markalama ubija 68 ljudi. Vojna sila međunarodne zajednice se ne pomiče. MMK Trojka čita poruku: Nastavlja se.

 

Tokom 1994. godine, vojska MMK Trojke nastavlja sa napadima na sigurne zone, od Goražda do Bihaća i zarobljava stotine UN pripadnika kao taoce u različitim situacijama.

 

24. maja 1995., general Janvier traži da UN razmotri povlačenje iz sigurnih zona. MMK Trojka tu poruku čita na svoj uobičajeni način.

 

25. maja 1995., u večernjim satima, šrapnelna granata Mladićeve vojske ubija 71 i ranjava 240 civila, velika je većina u dobi između 18 i 25 godina, na Kapiji, u Tuzli. Granatiranje tuzlanskog regiona se nastavlja danima.

 

25. i 26. maja 1995., NATO bombarduje skladišta municije Mladićeve vojske kao odgovor na njihovo dovlačenje artiljerije u pojas sigurne zone Sarajeva. Mladićeva vojska, pored zločina na Tuzlanskoj Kapiji, granatira sigurne zone širom BiH i zarobljava kao taoce oko 400 osoblja UNPROFOR-a sa namjerom da tako odvrate NATO od daljih vazdušnih udara.

 

Naredna tri koraka međunarodne zajednice od 29. maja, 4. juna i 9. juna 1995., MMK Trojka čita na isti način kao i obično: Nastavlja se.

 

29. maja 1995., Generalni Sekretar UN izdaje nova uputstva za upotrebu vazdušne sile, skida ovlasti generalu Smitu da odobrava blisku vazdušnu podršku, te izjavljuje da je „izvršavanje mandata od drugorazredne važnosti u odnosu na sigurnost UN osoblja“.

 

4. juna 1995., generali Janvier i Mladić održavaju tajni sastanak u Zvorniku povodom talačke krize i tom prilikom Janvier pristaje da odustane od prijetnji vazdušnim udarima u zamjenu za oslobađanje talaca. Na taj način UN Rezolucije 819 i 836 su bile praktično nelegalno suspendovane na terenu.

 

9. juna 1995., Akashi izjavljuje da će se UN striktno držati „principa čuvanja mira“ i upozorava UNPROFOR da ne bi smio preći „Mogadiš liniju“. UN taoci se oslobađaju.

 

MMK Trojka je ponovo ovo pročitala na isti način kako su već naučili da tretiraju međunarodnu zajednicu: kao slabog igrača koji im ponovo, i ponovo, ostavlja otvorena vrata da mogu da dovrše njihov posao. Posao koji su počeli 1992. godine obilježavajući „drugačije“ ljude sa bijelim trakama oko ruke.

 

Niko nije i niko neće zaustaviti i kazniti ratne zločince. Nastavlja se.

 

Jula 1995. godine, „Slow Motion Genocide“, usporeni film Genocida, se privodi kraju organizovanim ubijanjem oko 8000 zarobljenih Bošnjaka i izbjeglica na više različitih lokacija. To se dešavalo pred očima cijelog Svijeta i potpuna dokumentacija o tome nam je na raspolaganju.

 

Bez obzira na sve, ova kratka lista događaja, jasno pokazuje da je svaka normalna osoba imala pravo da bude iznenađena i šokirana sa onim što se dogodilo. Ali istovremeno, ovo jasno pokazuje da je MMK Trojka znala, od početka do kraja, šta su planirali, vodili i izvršili. Za vrijeme tog projekta svakako nisu uvijek bili sami, niti su bili jedini koji su znali šta se dešava.

 

Od 30. avgusta do sredine septembra 1995., generalu Smitu  je odobreno da, povodom „sigurnih zona“, izda naredbu za izvršavanje “Operation Deliberate Force“, vazdušne borbene kampanje koju je izvodilo oko 400 NATO aviona u saradnji sa UNPROFOR kopnenim trupama.

 

Ono što je trebalo biti moralno i politički urađeno još od 1992. godine, ono što je moralo biti pravno urađeno u bilo koje doba od sredine 1993., i bilo kada 1994. i 1995. godine, prije Srebrenice – urađeno je nakon Srebrenice.

 

Nakon „Operation Deliberate Force“ MMK Trojka je konačno shvatila i pročitala poruku: Veliki momci su rekli  „E, sad je bilo dosta!“.

 

15. septembra 1995., Mladić prihvata povlačenje teškog naoružanja oko Sarajeva.

 

1.   novembra 1995., Dejtonski mirovni pregovori počinju.

 

 

08.06.2015.

U laži su kratke noge – nešto čuti i misliti nije isto što i znati

Nakon jutrošnjeg sastanka u Švedskom Parlamentu i Javne debate o „Novoj Generaciji Demokratije“, uz učešće devet bivših šefova drzava i vlada, članova Club de Madrida, i eksperata za demokratske procesa iz devet medjunarodnih institucija,preko Beča, krećem nazad za Sarajevo.

Na Bečkom aerodromu telefoni puni poruka, mejlova i propuštenih poziva.

Krtaki pregled internet portala mi jasno govori šta sam „propustio“.

„Ne postoji više parlamentarna većina u Federaciji“. Sada vidim da su mislili da postoji, osim na papiru. Ne znam šta misle ima li je u kantonima, na državnom nivou i u javnim ustanovama i preduzećima gdje uredno i dalje sjede njihovi ministri, sekretari, direktori... Dilemu mi otklanja sljedeća izjava.

„Odlučili smo da budemo opozicija u Parlamentu a da nasi ministri ostanu u Vladi“ . E to je već ozbiljna inovacija o kojoj nikada nista ni nalik nisam čuo od uglednih svjetskih drzavnika i eksperata za demokratske procese sa kojima sam proveo zadnjih par dana. Nisam ih o tome ni pitao. Istina nije mi ni moglo pasti na pamet, jer sam se fokusirao na promociju proširenja EU na zapadni Balkan pa tako i na Bosnu i Hercegovinu.

Ovo me ne bi natjeralo da se oglasim, ali svi od mene traže da im kažem šta će se dalje dešavati jer to, po rijecima lidera DFa, znamo samo Bakir Izetbegović i ja.

Umjesto da odgovara kako je do ovoga došlo, šta sada rade i šta im je plan – da izvedu zemlju iz krize i povedu je na Euroatlantskom putu – lider Defa skreće pažnju javnosti po vec oprobanom principu „Držite krivca, šta ja imam s tim“ kada kaže :

„Saznao sam informaciju da je Zlatko Lagumdžija jutros razgovarao sa Bakirom Izetbegovićem oko formiranja vlasti. Vlast je čudo. Oči se počinju sijati. Ljudi izgube razum.“

Zna čovjek posle 18 godina vlasti koje je to čudo, kako se cakle oči i gubi razum. Ili bi možda bolje to znao da nije tolike godine proveo na raznim budžetima. Ali o tome malo kasnije. Šta su činjenice?

Laž je da sam jutros, ili ovih dana, o bilo čemu, razgovarao sa Bakirom Izetbegovićem. Već sam rekao s kim sam jutros, ozbiljno, razgovarao.

Laž je da sam bilo kada o formiranju vlasti razgovarao sa predsjednikom SDA, od vremena kada je lider DFa otišao iz SDPa i preuzeo ulogu ekskluzivnog pregovarača sa Bakirom Izetbegovićem o očuvanju, interesima i formiranju vlasti u kojoj po svaku cijenu mora biti SDA.

Istina je da je vlast čudo. Istina je da se oči počinju sijati i da ljudi izgube razum, ukoliko nemaju bez vlasti i politike nikakvu ozbiljnu profesionalnu alternativu i ukoliko su nedorasli tom čudu. Ja , Bogu hvala, sada nisam vlast, imam privatni i profesionalni život i karijeru bez vlasti i operativne politike, pa mogu objektivno posmatrati ljude kojima je vlast čudo neviđeno. Kojima se oči zbog toga sijaju i koji – u poslednje vrijeme to često vidim – ne samo pamćenje nego čak i razum gube.

Jedino što ne mogu sa sigurnošću tvrditi da li je istina ili laž, iz navedene rečenice, da li je i od koga čovjek stvarno jutros „saznao informaciju“ koja izgleda kao da je izašla iz „provjerenih“ doušničkih izvora...

Ono što ipak znam, od ranije, je da nešto čuti i misliti nije isto što i znati...

Ovom prilikom želim biti potpuno jasan, Bakira Izetbegovića znam preko 40 godina, duže nego bilo koga iz njegove familije. Išli smo u istu Gimnaziju. Bili politički i ideološki protivnici, ali i saradnici kada sam cijenio da je to bilo u interesu države ili partije kojoj pripadam i ljudi koje cijenim.

Naročito ne pristajem da se bilo kome pravdam što sjedim, družim se ili razgovaram sa bilo kim za koga vjerujem da treba ili želim to da činim.

Naročito se nemam namjeru pravdati lideru DeFa koji je uvijek bio vlast i dio vladajuće koalicije, pa i onda kada je SDP bio u opoziciji. Od Opštine, Grada, Diplomatijei Šefa države pa do lidera vladajuce koalicije koja je u vladama, ali po već starom dobrom običaju, ne želi da odgovara kao vlast.

I sve to vrijeme, a naročito poslednjih pet godina, čovjek je bio u mnogo intenzivnijoj „komunikaciji“ sa liderom SDA nego bilo ko drugi iz SDPa.

Prirodno, ovo ne pišem zbog istina koje sam ovde naveo, vec prije svega zbog doušničkih laži o mom „jutarnjem razgovoru“.

Na žalost ljudi koji su „hrabro“ preuzeli da vode zemlju još uvijek misle da se sve može spinovanjem, sa tom rječi koju toliko vole, umjesto odgovornim i osmišljenim radom, voditi država. Još uvijek podcjenjuju ljude i misle da svi imaju pamćenje zlatne ribice – ne duže od dnevne vijesti.

Zato se nije zgorega podsjetiti važnih iskustava koja nisu zaboravljena. Podsjetiti se, u pet kratkih tačaka, kako je današnja vladajuća koalicija, koje (ne) ima, nastala i šta sada sa njom možemo činiti.

Prvo, čim su glasovi prebrojani, (dojučerašnja) vladajuća koalicija, pa tako i DF sam,obavijestili su javnost da su pobijedili.

Drugo, konstatovali su da imaju plan kako uspješno vladati zemljom četiri godine i ubrzati njen Euroatlantski put. Strašno im se žurilo, jer tvrdili su, brzo se mora raditi a ne svađati.

Treće, konstatovali su da su upravo oni odlučili da budu vladajuća koalicija i da će sada sve biti drugačije. Konstatovali su, sa ponosom, da „neće napraviti Lagumdžijinu grešku pa ne dati HDZu sva hrvatska mjesta“. Jer oni su ipak ljudi kompromisa i interesa države. Legenda kaže da su naučili iz moje greške što prije 15 godina nismo Jelaviću dozvolili da sa „samoupravom“ i vojnom pobunom napravi Herceg Bosnu i tako pomogne da Bošnjaci, bez njihove krivice, dobiju svoj, istina drugi , entitet. Onda je , legenda se nastavlja kako neki tvrde, postalo logično da i Wikipedija promijeni definiciju „Kompromisa“ kao „riječ koja znači da će sve biti onako kako HDZ i njen lider kažu“. Istina juče su se nešto kao naljutili, ali ostaje da se vidi kakav „skriveni“ plan sada imaju.

Četvrto, u pobjedničkoj, sveznajućoj, koalicijskoj atmosferi su zaboravili da nemaju kapacitet za potpredsjednika Federacije iz reda Srpskog naroda. Zato su morali , na vrat na nos, moliti SDP da im „pokloni“ onoga koga DF
smisli, kako bi oni, kao „pobjednici“, napravili vlast sa svojim pobjedničkim partnerima koje su već probrali i sve sa njima dogovorili (osim nekih, sada to saznajemo, nevažnih, sitnih detalja). Istina , u isto vrijeme su združenim snagama izabrali domove naroda u Federaciji i BiH, gdje se sada zbog toga teško , ili bolje rečeno nikako, može napraviti (efikasna) vlast.

Peto, tako su nas lijepo, svojim patuljastim taktičkim i pokušajima strateških poteza, doveli do toga da smo na sve njih, čas usklađenim čas posvađanim, osuđeni do novih izbora ili do novog izlaska naroda na ulice. Ili do obadvoje zajedno. Prirodno, može i do prijevremenih ili vanrednih izbora, ali znajući sada sa kim imamo posla, od toga nema ništa dok se ne promijeni Ustav i zakoni. A pošto su nam sada dokazali da se ne mogu dogovoriti ni oko Vladine uredbe, koju i kada promjene bude i neustavna i nezakonita, ostalo nam je samo da ih za prijevremene ili vanredne izbore narod opet „pogura“.

Za kraj, gdje je u svemu tome SDP, iz ugla jednog člana?

SDP je izgubio izbore, ali neovisno o tome, mnogo prije izbora sam javno i jasno rekao da ja danas svakako ne bih više bio predsjednik SDPa. Moja uloga od izbora do Kongresa je bila da ne dozvolim podjelu Partije, da demokratski izaberemo rukovodstvo , da u kasnim kongresnim noćnim satima ubijedim kvalifikovanu većinu delegata da usvojimo izmjene Statuta po kojem smo već polozili prvi ispit i birali opstinske i kantonalne predsjednike po principu „jedan član jedan glas“, te da djelom a ne samo riječima, pokazemo da smo krenuli u proces širenja i ujedinjavanja ljevice sa USDom pod zastavom SDPa.

Od tada sam član SDPa koji ima i može da razgovara kada i gdje hoće, sa kim hoće, i sve to o čemu god hoće.

Zato, kao član SDPa, koji je krenuo da otvara vrata za punu demokratsku participaciju svih članova i u kadrovskoj politici , koji je vodio prvu fazu procesa ujedinjavanja ljevice, kao čovjek koji dobro poznaje ljude koji se danas pitaju u DFu, imam pravo da im dobronamjerno preporučim šta je najbolje što mogu uraditi da taj proces nastavimo. Ako su se već trudili da svašta od mene pokupe, kako bi što više ličili, onda im prije svega sugerišem da budu iskreni, bar kada su sami sa sobom.

Prvo, izađite iz vladajuće koalicije onako kako se to svugdje u pristojnom svijetu časno radi. Pridružite se SDPu u opoziciji na svim nivoima. Budimo zajedno sa narodom i spremajmo se za predstojeće izbore. A to znači da izađete i vratite ključeve izvršne vlasti , ministarskih i direktorskih pozicija u kantonima, Federaciji i državi. Tako će te državi, ljevici, a i sebi najviše pomoći. Prirodno, recite i potpredsjedniku Federacije kojeg vam je SDP „poklonio“, da slijedi svoje ministre kako bi onda mogli izabrati nestranačku ličnost, koja će odgovarati, u tehničkom mandatu, samo narodu, u mjeri u kojoj to bude narod tražio. Nemojte čekati da vas smjenjuju ljudi za koje svakako tvdite da niste isti. U protivnom, borite se da ostanete „važni“ , ostanite isti kao i oni, i zaboravite sve ovo što sam vam toplo preporučio. Izgleda da ja još nepopravljivo vjerujem da ste vi onakvi kakve sam vas nekada znao. Da ste bolji nego što sada pokazujete da jeste.

Drugo,kada izađete iz vlasti, vratite se u SDP, kolektivno ili pojedinačno, sasvim je svejedno, kako bi brže krenuli u širenje ljevice. Kada ostanete sami sa sobom, vi to odlično znate, SDP je još uvijek najbolja partija koja jeste izgubila izbore, ali nije i poražena. Vi ste tvrdili da ste pobijedili na izborima, a sada i vi znate da ste poraženi. SDP je firma u kojoj može biti dobro i kada nisi dio vlasti, kada nisi ni u rukovodstvu partije, i kada si „samo“ iskreni član.

Treće, svoju veličinu možete pokazati i tako što priznate svoje greške. Ne morate to učiniti ni meni niti bilo kome. Dovoljno je da to iskreno priznate sami sebi. Ja sam , kao predsjednik SDPa, o svojim greškama govorio tamo gdje je bilo mjesto za to . Na Kongresu SDPa. Čak sam priznao kao svoju grešku i ljude koji su bili greška. Ali i za njih ima mjesta u SDPu. Jer i oni, kao i svaki čovjek, su za nešto dobri, ako već nisu za ono što su bili kao dio mojih grešaka.

Samo onaj ko padne, uspravi se, i nastavi se boriti, samo onaj ko prizna sebi i nauči iz svojih grešaka, može računati na nove uspjehe i pobjede.

09.05.2015.

Zašto, danas, u ova teška vremena, vjerujem da može biti bolje ?

Danas nas havetinje prošlosti i podjela, siromaštva i nepravde, plase drugima i drugačijima.  Kao i svim huljama, to im je poslednje utočište u bijegu  od odgovornisti. Juče su dobili  povjerenje naroda, a za uzvrat mu danas  ne nude budućnost : posao, pravdu, solidarnost, obrazovanje...

Danas ponovo dize glavu proslost, novokomponovani fasisti, sljedbenici ideologije koja je poražena na današnji dan prije 70 godina.

Danas, i to baš danas, u Tuzli, na 5. Konvenciji Foruma mladih, uzdignute glave pune snova, velikog srca punog hrabrosti, okupila se budućnost - sljedbenici ideologije koja je prije 70 godina porazila fašizam i otvorila put ka budućnosti.

Sjećanje nije ključ prošlosti nego ključ budućnosti. Prošlost se ne mijenja – iz nje se uči. Budućnost se pravi – za nju se bori. Pred nama  je teška borba između  između dvije vizije, između prošlosti i budućnosti. Zato čestitke Forumovcima koji su pripremili Konvenciju, novi Program, rezolucije...  koji su ponovo pokazali da nismo svi isti.

Čovjek bez spoznaje o svojoj istoriji, porijeklu, kulturi, uvjerenjima... je kao drvo bez korijena. Čovjek bez hrabrosti i vizije, bez spremnosti za borbu,  pobjede kao i poraze, je kao drvo bez krošnje. Lista, cvijeta, ploda...

Zato sam baš  danas sebi postavio samo jedno pitanje.

Zašto, danas, u ova teška vremena,    vjerujem  da može biti bolje?

Zato što su žive velike reformatorske ideje. Ideje slobode ograničene samo slobodom drugih,socijalne pravde,jednakosti,drustva zajedničkih vrijednosti, ujedinjenosti u različitostima. Ideje socijaldemokratije.

Zato što verujem u budućnost,  kao što su, s pravom, u nju vjerovali  ljudi  prije 70 godina, kada je naša ideja, veća i jača, porazila njihovu ideju i neman  fašizma.

 

Zato sto smo i danas spremni izaci na megdan svakom fasizmu.

Zato sto je samo dio nas danas u Mejdanu.

 

Zato sto vjerujem da, koliko god da nas ima, ima nas dovoljno.

 

Dovoljno nas koji misle, kažu i rade, onako kako sam čuo i naučio od svojih roditelja, govorio i ponavljao,  sebi i drugima :


“Gledaj naprijed. Uči iz prošlosti. Sanjaj o budućnosti. Bori se za nju hrabro, vrijedno  i  uporno. Do pobjeda, sa porazima. Do uspona,  sa padovima.

Gledaj naprijed. Uvijek kada padnes, ustani i uspravi se. I nikada, nikada, nemoj odustati.“

 

Za jedno zašto, ovde sam dao pet zato.

 

Kome ni to nije dovljno, neka onda proba sa, zašto da ne?
24.01.2015.

Zašto i šta sam 15.01.2015. u Parlamentu BiH rekao na temu Sutorine nakon istupa predlagača rezolucije i šefice kluba SDS ?

Prvo želim da se zahvalim onim koji su mi dobronamjerno sugerisali da se uopšte ne javljam na ovu temu. Prijatelji su mu govorili da sam sve u pravu ali i da se ne poturam pred nasrtaje populista i lažnih patriota. Na temu na kojoj se brzo, ali po zemlju opasno, zarađuju jeftini politički poeni.

 

          Ovom prilikom želim da kažem da mi je zadovoljstvo što sam sve ovo čuo od prethodnih diskutanata i mislim da argumentacija koju smo čuli, istorijske prirode, je izložena na dosta utemeljen način izložena. Vidi se da su ljudi koji su ih spremali, istoričari.

 

Predpostavljam da je i gospođa Pandurević u ime SDS takođe koristila njihove istoričare. Gospodin Milorad Ekmečić je bio njihov čovjek koji je bio istoričar i koji je puno toga izvlačio iz istorijskih analogija u 80-tim godinama, početkom 90-tih, zanemarujući puno toga, a naročito pravni aspekt svega onoga što se poslije dešavalo.

 

Žao mi je što gospodin Bećirović nije imao više vremena da izađe iz istorije 19. vijeka i priđe bližim vremenima . Tada bi valjda mnogo više govorio o onome što je danas mnogo relevantnije od istorije. A to su pravni argumenti. I žao mi je što se nije reklo nešto više o Badinterovoj komisiji - jer to je srž cijelog problema.

 

          Želim u startu da odgovorim na pitanje da li Sutorina, ili uopšte taj dio oko nje, ima pravo da bude dio BiH? Da li BiH ima pravo da ima dva izlaza na more i na međunarodne vode?

 

Sa geografske tačke gledišta, sa istorijske tačke, sa političke, pa ako hoćete i sa stanovišta pravde, odgovor  je: Da. Ima. Ima pravo sa svih tih aspekata.

 

Međutim pošto znamo da sa Crnom Gorom nećemo moći dogovoriti da nam ljudi to jednostavno daju, zna se da ukoliko krenemo ovim putem, da idemo ka arbitraži i ka Međunarodnom sudu. I tada na Međunarodnom sudu nisu bitni ni Ekmečići, ni Bećirevići, ni bilo koji drugi istoričari, bitni su tada prije svega pravnici. I bitna je pravna struka i međunarodno pravo. Zašto ovo govorim?

 

Ponavljam još jednom, moje ljudsko, moje političko mišljenje, moj stav, je da BiH iz istorijskih, političkih, geografskih i moralnih razloga treba da ima izlaz na more. Ali postavlja se pitanje da li mi pozivanjem na to, zanemarujući međunarodni pravni aspekt, ulazimo u avanturu na koju sam dužan u Parlamentu, da članovima Parlamenta, skrenem pažnju.

 

I siguran sam da ovo što sada govorim, da većina ljudi to ovdje zna. Ja sam položio zakletvu kao i vi. I ne obraćam se ovom skupu zato što je to politički mudro, nego zato što sam položio zakletvu. Kao i svi vi.

 

          Naime, o čemu se ovdje radi. Ključ cijele priče je u tome da na jedan ozbiljan način vidimo koje je naše mjesto i pravna pozicija u ovoj situaciji. Odnosno da li smijemo sebe dovesti u poziciju, gdje u jednom trenutku, na bilo koji način, a naročito odlukom Parlamenta dajemo sumnju u naš odnos prema Badinterovoj komisiji? Da jednom rezolucijom kažemo da svoja prava ne izvlačimo iz Badinterove komisije, već iz berlinskog kongresa ili drugih „pred Badinterovih“ istorijskih činjenica? Zašto ovo govorim?

 

Kolega Bećirović je u pravu kada je citirao, nešto što je tačno. Naime, ne mislim da je tačno, već znam da je tačno: Mišljenje 3, stavovi 1. i 3. odnosno Mišljenje 2, stav 1. Badinterove komisije. Treba znati da je BiH dobila međunarodno pravni subjektivitet priznanjem zemalja, prvo EU, onda drugih zemalja, te ušla u UN, na osnovu činjenice da je 1. marta održan referendum i na osnovu činjenice da taj referendum izvlači svoje pravno utemeljenje u Mišljenju Badinterove komisije.

 

Mišljenja Badinterove komisije, odnosno 10 mišljenja Badinterove komisije, govore od prvog, kojim je konstatovano da je Jugoslavija u procesu disolucije, do predzadnjeg i zadnjeg koji govore o sukcesiji i okončanoj disoluciji. Za svaku zemlju po naosob, pa tako i za BiH, u mišljenjima 2 do 6, vrlo je jasno rečeno, šta je svakoj od njih činiti da dođe do nezavisnosti.

 

          Badinter u Mišljenju broj 2 govorio o pravu na samoodređenje naroda. Tada je na upit da li pojedini narodi u bivšim republikama imaju pravo na samoopredjeljenje koje uključuje i nove granice, Badinter bio vrlo jasan i eksplicitan. Tu stoji da pravo na samoopredjeljenje, ljudska prava i slobode svi imaju, ali bez izmjena granica u trenutku nezavisnosti bivših republika.

 

Ponavljam, ako mi neko nađe, neki doktor nauka, da u Badinterovoj komisiji u njenom izvještaju se spominju AVNOJ-ske granice kao granice BiH, ja ću mu pokloniti svoj doktorat iz kompjuterskih nauka. A neka taj doktor podere svoj doktorat ako toga tamo nema. Dakle, Mišljenje broj 2 kaže, citiram – „narod ima pravo na samoopredjeljenje, ljudska prava i slobode, ali bez izmjena granica u trenutku nezavisnosti u zagradi (uti possidetis juris) osim ako se države dogovore suprotno.“

 

          Istog 11. januara se izdaje i Mišljenje broj 3 pod nazivom Granice. Citiram, čak ću radi zabilješke, pošto nam je Dejtonski ustav napisan na engleskom, zato ću vam citirati i originalan engleski tekst pošto se još još nismo dogovorili kako to na našem jezicima glasi – Mišljenje 2. stav 1. kaže, već sam ga citirao, zbog stenograma, magnetograma – .....(citira isti stav na engleskom jeziku), u zagradi jasno piše („uti possidetis juris“).... (nastavlja isti tekst na engleskom jeziku). Ono što sam maloprije rekao je prevod. Stav 3. o kojem je kolega Bećriović govorio, Mišljenja 3.  je tačan ali je pročitao je samo prvu rečenicu. Prva rečenica je tačno pročitana. Ona glasi – „linije među republikama ne mogu se mijenjati osim slobodnim dogovorom“. Druga rečenica glasi – „linije razgraničenja republika, postaju granice zaštićene međunarodnim pravom, u zagradi ( uti possidetis)“. Linije među republikama, dakle .... (govori isti tekst na engleskom jeziku) i onda se kaže ....(opet isti tekst na engleskom jeziku govori) – „uti possidetis“.

 

I ja sam se tek u zadnjih sedam dana uključio u sve ovo. Proučio sam taj famozni „uti possidetis juris“, iz samo jednog razloga. Zato što sam učestvovao u ovome kao član Vijeća ministara i digao svoju ruku vjerujući da je nemoguće da je petnaest godina rađeno a da se niko u ovih petnaest godina nije sjetio Sutorine, kao našeg, ne istorijskog nego, pravnog prava.

 

Zbog čega ovo govorim dame i gospodo, dragi prijatelji? Mi smo dužni, dužni smo da se čuvamo površnosti, politikantstva i populizma i neznanja i umjesto toga da gradimo budućnost na patriotizmu sa pokrićem, na odgovornosti i na znanju.

 

Mi s ovim imamo goluba u ruci. Jedan mi je čovjek rekao, je li to ti Zlatko hočeš da pustiš goluba na grani radi vrabca u ruci. Rekao sam mu, mi sada imamo goluba u ruci, a ako otvorimo Pandorinu kutiju bez da sa pažnjom tretiramo Badintera, možemo završiti sa orlom nad glavom. Ili na grani, ako vam je lakše.

 

Zašto ovo govorim? Mišljenje broj 4. Badintera je Mišljenje zbog kojeg smo mi ovdje u ovom Parlamentu danas, između ostalog. Bez Mišljenja broj 2., 3., 4. i 1. ovaj Parlament ne bi postojao, kao što ne bi postojao i bez mnogo toga drugog. Mišljenje broj 4 je bilo osnova za referendum o nezavisnosti na osnovu kojeg smo priznati kao nezavisna i suverena država u tadašnjim administrativnim Badinterovim granicama.

 

To je za mene kapitalna stvar.

Predlažem da danas, povodom ovoga, polazeći od principa da tuđe nećemo a svoje ne damo, u skladu sa Ustavom BiH i međunarodnim pravom, imajući za primarni cilj očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i cjelovitosti naše zemlje, to valjda nije sporno, to smo se zakleli, da Predstavnički dom konstatuje:

 

1.    Izvještaj Badinterove komisije neupitan je dio međunarodnog prava sa snagom međunarodne presude, te kao jedan od temelja Dejtonskog sporazuma, ima pravo prvenstva nad svim drugim aktima, te vrste, čime se garantuje neupitnost teritorijalnog integriteta i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama,

2.    Zadužuje se novo Vijeće ministara da zajedno sa novom Državnom komisijom za granice, napravi tri sveobuhvatne, primarno pravne, ponavljam primarno pravne, ekspertne analize sa posljedicama po interese BiH, sa stanovišta očuvanja njenih međunarodno priznatih granica sa Crnom Gorom, Srbijom i Hrvatskom. Na tim osnovama Predstavnički dom će organizovati javnu raspravu u cilju potpisivanja Sporazuma o državnim granicama sa susjedima.

 

Skrećem pažnju još jednom na to što znači famozni „uti possidetis iuris“. Ima ovdje pravnika koji to mnogo bolje od mene znaju i nisu morali se spremati za ovo. „Uti posidetis“ znači da one granice koje si imao i posjedovao u trenutku priznanja, da je to ono što posjeduješ i ubuduće. Drugim riječima, granice koje smo posjedovali u svojim knjigama, katastarskim knjigama, na teritorijama na kojima smo u tom trenutku imali izvršnu i sudsku vlast, u trenutku priznanja, to su naše granice koje i dalje nastavljamo da posjedujemo.

 

Na osnovu toga su države bivše Jugoslavije izvršile uzajamno priznanje. Otvarajući, negirajući to, čak i nečim što liči na negiranje toga, dolazimo u poziciju da mi ne priznajemo ono što niko od nas nije ni tražio da priznamo. Jer to i bez nas kaže međunarodno pravo.

 

Ovako bi se sami doveli u poziciju da Školj kod Neuma postane upitan. Tražeći Sutorinu, možemo da izgubimo Školj, zato što se Školj nalazio u katastarskim knjigama Neuma, a ne Stona. I to je suština. Školj je u BiH po principu Badintera, ovog o kojem sada govorim. A Sutorina je tada bila u knjigama Crne Gore, i to treba da znate da znate.

 

I mi otvarajući ovo pitanje, dolazimo u poziciju da možemo da ostanemo i bez jednog i bez drugog. Da više nemamo izlaz na međunarodne vode i time prestanemo biti pomorska zemlja.

 

Takođe treba znati koga na arbitraži, uz puno uvažavanje, možemo imati kao saveznika kada se pozovemo na Berlinski kongres? Sloveniju koje nije bilo tada, nije ni postojala? Srbiju koja je bila, što kažu, nako? Albaniju možda možemo imati za saveznika, jer su oni bili mnogo, mnogo veći i o tome su dronovi letili. Ne možemo imati za saveznika ni Bugarsku ni Rumuniju, jer su bili mnogo manji, o Grčkoj i drugim zemljama EU neću ni da govorim. Istina imali bi možda za saveznika Tursku. Ali možemo li se pred međunarodnim Evropskim sudom pouzdati u uspjeh, uz tako malo saveznika i sa međunarodnim pravom koje nije na našoj strani, ali bi našom nesmotrenom odlukom bilo na strani onih koji bi tada kompletne granice BH mogli otvoriti i problematizirati.

 

Dame i gospodo, ovo je suviše krupna stvar i ja vas zaista molim da razmotrite ove zaključke koje sam iznio.

 

Molim vas zbog toga što sada, kada se otvara priča o mogućem novom Dejtonskom sporazumu, ne smijemo u sve to ući sa raspakovanim granicama, ući u to sa upitnim Badineterom kojeg niko nikada u ovom Parlamentu ni drogiran nije napravio upitnim. Zato vas molim da ovome priđemo profesionalno, patriotski, u skladu sa zakletvom koju smo položili. Nećemo tuđe, svoje ne damo. Ne tražimo ništa, nego ono što nam međunarodno pravo garantira. Jer pravda, istorijske, geografske i političke činjenice, su nažalost u ovom nepravednom svijetu mnogo, mnogo snažnije, samo kada ste jaki.

 

Nas ovakve kakvi smo može zaštiti samo međunarodno pravo, a ne snaga pravde ili istorijske činjenice. Bio sam ovo dužan reći radi zakletve koju sam, položio. Čak i ako ovaj Parlament kaže drugačije, ja ću s tim živjeti u nadi da ćemo ipak na kraju imati goluba u ruci a ne orla nad glavom.

 

24.01.2015.

DILEMA: „Golub Badinterove komisije“ u ruci ili „orao Berlinskog kongresa“ nad glavom?

Prošle sedmice Parlament BH je vodio raspravu o Sutorini. Govoreći o opasnosti da tražeći pravdu na dijelu BH granica, ne izgubimo čitave granice naše države, predložio sam dva zaključka.

„Polazeći od principa da tuđe nećemo a svoje ne damo, u skladu sa Ustavom BiH i međunarodnim pravom, imajući za primarni cilj očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i cjelovitost naše zemlje, Parlament BH, Predstavnički dom konstatuje :

Prvo, Izvještaj Badinterove komisije neupitan je dio međunarodnog prava sa snagom međunarodne presude, te kao jedan od temelja Dejtonskog sporazuma, ima pravo prvenstva nad svim drugim aktima, te vrste, čime se garantuje neupitnost teritorijalnog integriteta i cjelovitosti BiH u njenim međunarodno priznatim granicama.

Drugo, zadužuje se novo Vijeće ministara da zajedno sa novom Državnom komisijom za granice, napravi tri sveobuhvatne, primarno pravne, ponavljam primarno pravne, ekspertne analize sa posljedicama po interese BiH, sa stanovišta očuvanja njenih međunarodno priznatih granica sa Crnom Gorom, Srbijom i Hrvatskom. Na tim osnovama Predstavnički dom će organizovati javnu raspravu u cilju potpisivanja Sporazuma o državnim granicama sa susjedima.“

Suština ovog prijedloga je bila potvrda Mišljenja Badinterove komisije koji su, kao međunarodna presuda, spriječili komadanje Bosne i Hercegovine, definisale njene međunarodne granice koje su tada postojale, nelegalnim definisali pokušaj bilo kojih nacionalnih predstavnika da „nose“ sa sobom dijelove nezavisnih država, te stvorili međunarodni pravni okvir za referendum o nezavisnosti BiH, na osnovu čega je naša zemlja, nakon par mjeseci, u tim granicama postala članica UN.

Zaključci nisu usvojeni. SDS je bio protiv, SNSD i SBB nisu bili u sali, dok su zastupnici nekih stranaka „šarali“ – od podrške ili protivljenja, preko suzdržanosti do neglasanja.

Ako nekome tada nije postalo jasno da se ne smijemo igrati sa Badinterovom komisijom i tako otvarati čitave granice BH i referendum o nezavisnosti, posljednji dani su svakome, ko to želi vidjeti, jasno ukazali o čemu se radi.

Nakon što je Vladika trebinjski podržao rezoluciju o Sutorini i Predsjednik SDS-a tražio da se o tome izjasni Skupština RS-a, javio se i Predsjednik RS i SNSD-a da podrži zahtjev da RS „dodirne more“.

Vjerujem u dobre namjere onih koji traže da Sutorina po pravdi, istoriji i geografiji bude dio BH. Na žalost ovdje nije riječ o dobrim namjerama i lijepim željama već o međunarodnom pravu. Sada na scenu izlaze oni koji svjesno daju podršku Sutorini kao BiH moru, ali sa sasvim drugim motivima, jasnim i stvarnim namjerama da se „raspakuju“ međunarodno priznate granice BH i stvori pravni okvir za njeno komadanje.

Umjesto da ovo bude upozorenje i novi pokretač za BH intelektualnu i političku elitu, nastavio se jeftini populizam i lažni patriotizam zasnovan na površnosti i neznanju. To je očigledno ohrabrilo negatore Badintera koji dobro znaju da im je ovo neočekivana prilika da nadmudre „glupe Bosance“.

Iz tih razloga ovdje želim podsjetiti na ono što sam morao reći u Parlamentu na temu Sutorine, nakon istupa predlagača rezolucije i šefice kluba SDS-a koja ga je podržala uz opasku da su se oni toga ranije sjetili.

Negiranje Badintera kroz otvaranje Pandorine kutije BH granica, u trenutku našeg međunarodnog priznanja, uporedio sam sa dilemom: Golub u ruci ili orao nad glavom.

Za mene dileme nema, „golub Badintereve komisije“ je za nas mnogo važniji od „orla Berlinskog kongresa“. Po principu „uti possidetis iuris“, nastavljaš posjedovati ono što trenutno posjeduješ, Badinterova komisija nam je snagom međunarodnog prava i presude dala današnje granice i otvorila put ka nezavisnosti. Na tome trebamo graditi budućnost a ne otvarati put za povratak u (ne) izvjesnu prošlost.

09.12.2014.

Moj govor na trećem Vandrednom kongresu SDPBiH 2 dio

Reformatori ne smiju biti opsjednuti brojevima, zabrinuti za svoju popularnost – njih mora voditi ideja, savjest i zdrav razum.

Danas ste od mene čuli mnogo više principa i pitanja nego odgovora. Dva su razloga za to. Prvi, to što su principi tačka oslonca bez koje nemamo šansu ni za kakav pomak, a znati prava pitanja nam daje šansu da dođemo do potrebnih odgovora.

Drugi razlog zašto nisam dao puno odgovora je taj što je naš današnji rad, Kongres, a potom i posao novog rukovodstva da stalno daje odgovore na pitanja koja će biti sve teža.

Do danas, ja sam bio odgovoran i za pitanja i principe kao i za odgovore. Od danas na meni je da se držim principa i postavljam prava pitanja, kao odgovoran čovjek i nepopravljivi SDP-ovac, član, aktivista i dosadašnji Predsjednik. Savjete i stavove će uvijek od mene dobijati, ali uz moju podršku, odgovore i odgovornost prepuštam novoizabranim rukovodstvima. Novi demokratski standardi, koje želimo da uspostavimo, i koji člana SDP-a stavljaju u prvi plan, i meni kao i svakome ko od SDP-a ne traži ništa, a spreman mu je dati sve, daju pravo i obavezu da učestvuje u svim bitnim odlukama.

Zato sam dužan, kao član, koji je i delegat na Kongresu, u ovom procesu uvođenja novih demokratskih standarda, da kažem šta će me rukovoditi kod izbora Predsjednika SDP-a. Dugo sam razmišljam da li da ovo kažem, ali poslije onoga što slušam posljednih dana, mada sam o ovome do sada ćutao, imam ne samo pravo nego i obavezu – ljudsku i političku – da svoj stav podijelim sa vama. Ne da vas ubjeđujem, nego da kažem kako razmišljam.

Sada nam ne treba niko samo zato što je popularan ili mudar a naročito ne oni koji su se ufurali u to.

Sada nam treba Predsjednik koji ima : 1. radnu energiju, 2. organizacionu sposobnost da okuplja a ne da dijeli ljude, 3. spremnost za borbu, spreman primiti udarce i dizati se ponovo, 4. strast za SDP, 5. da je svoj a da je naš.

Uvažavajući sve koji su nominirani, danas, od kandidata koji su pred nama, vjerujem da imamo jednog koji te karakteristike ima više od drugih.

Zato pozivam sve nas da se ne opterećujemo time ko će koju funkciju imati u SDP-u već da svojim angažmanom damo svoj doprinos uspjehu koji želimo i koji nam je na dohvat ruke.

Ako smo mogli ne tako davno biti 14 puta slabiji od SDA i 6 puta slabiji od HDZ-a, pa ih onda više puta pobjeđivali, ne vidim zašto ne bi na lokalnim izborima porazili ih gdje se najmanje nadaju, a na narednim opštim izborima ponovo bili partija broj 1 u BiH. Taj zadatak sebi trebamo danas dati zato što je on neophodan našoj državi kao i zato što nam iskustvo pokazuje da ga možemo ispuniti.

Ne smijemo zaboraviti da u posljednjoj deceniji narodnjačke i desničarske partije vode EU. U takvom okruženju, kao zemlja koja toliko zavisi od Međunarodne zajednice i od EU, naši rezultati su sigurno veći nego što je to domaća i strana desnica očekivala.

Činjenica da naše desničarske snage sklapaju nove vladajuće koalicije ne smije  nas obeshrabiti već nam dati motiv i snagu, da, kao opozicija, iz naredne 4 godine izađemo kao pobjednička stranka koja će okupljati, širiti i jačati bosanskohercegovačku socijaldemokratiju.

Ovom prilikom moram ukazati na samo neke izazove koji čekaju nove vlasti ali i SDP kao opozicionu stranku i čuvara jedinstvenosti multietničke ZAVNOBIH-ske BiH.

Evropska unija je ponudila novu šansu našoj zemlji. Euroatlantski savez daje punu podršku uključivanju BiH u njene strukture. Do nas je sada. Moramo uporno tjerati vladajuće strukture da ispunjavaju uslove koji će nas približavati EU i NATO-u. Saradnja u regionu koja daje novu šansu svima i koju smo započeli imaće našu punu podršku.

Funkcionalnija i socijalna država, borba za nova radna mjesta i  ekonomske reforme, borba protiv organiziranog kriminala i korupcije mora biti prepoznatljiva SDP politika bez obzira na opozicioni status.

Sada BiH treba više nego ikada jaku opoziciju. Primjena zakona o oduzimanju opljačkane imovine mora biti naš prvi prioritet. Godinama smo se borili da se usvoji, sada moramo nastaviti sa borbom kroz njegovu implementaciju. U toj borbi moramo biti prvi i tražiti da se on prvo primjeni na sve čelne ljude ove zemlje ali da se i tu krene od najistaknutijih naših ljudi. SDP ne smije nositi hipoteku bilo čijeg kriminala već mora biti prepoznatljiv kao najodlučniji borac protiv svakog kriminalca odakle god da dolazi.

Opravdani februarski protesti građana su ukazali na mnoge nepravde u ovom društvu. Slobodno mogu reći da smo jedina partija koja je ozbiljno pokušala da nešto učini kao odgovor na tadašnje zahtjeve građana. To moramo i nastaviti.

Uradili smo što smo mogli uprkos opstrukcijama velikog broju onih koji će sada činiti vladajuće koalicione vlasti.

Imamo obavezu da budemo uz građane svaki put kada demokratski izraze svoje nezadovoljstvo i da ga artikulišemo kroz zakonodavnu vlast gdje god smo prisutni. Podržati svakoga ko čuje glas naroda – rušiti svakoga ko se ogluši o opravdano nezadovoljstvo i zahtjeve.

Prije desetak godina na kraju svog izlaganja na prvom Vanrednom Kongresu postavio sam pred delegatima sam sebi pitanje "vrijedi li sve ovo truda."

Nisam odgovorio. Umjesto mene dok sam skupljao pročitane papire za ovom govornicom mnogi su mi glasnim riječima ili nijemim pogledima poručili : "vrijedi".

Danas, posebno ponukan posljednjim dugim noćima i razmišljanjima u kojima sam podvlačio na svu sreću još uvijek privremeni, životni, saldo želim se ovdje zahvaliti onima koji su mi tada dali naizgled nelogičan ali stvarni, jedini ispravan odgovor: "vrijedi".

Postoji neka sila nebeska, neki skup i sklad vrijednosti na kojima počiva ljudska civilizacija i ono što se zove biti čovjek koji me kao i vas tjera da istrajem, bez obzira na cijenu, u borbi za ideje i vrijednosti u koje vjerujem.

Ljudi se rađaju i umiru, države i narodi nastaju pa i nestaju, ali ideje i vrijednosti su vječne. Ono u što ljudi vjeruju i tako časno imaju život sa svrhom.

Danas umjesto lamentiranja nad porazom trebamo ga uzeti kao prirodan put ka pobjedi koju smo dužni čovjeku koji ovu zemlju doživljava kao svoju.

Puno toga sam naučio od različitih vrsta najvećih šampiona pa tako i od Majkl Džordana koji je precizno opisao tajnu svojih pobjeda i uspjeha.

„Promašio sam više od 9 000 šuteva u svojoj karijeri. Izgubio sam skoro 300 utakmica. 26 puta je čitav tim samo meni dao šansu da posljednim šutom pobjedimo, i ja sam promašio – mi smo izgubili. Toliko puta sam ponovo i ponovo bio poražen. I upravo to je razlog zašto sam pobjedio i uspio u životu.“

Ovo što nam se desilo jeste poraz ali to je ipak bila samo jedna utakmica.

Želim vas još jednom podsjetiti da kada god pobijedimo, mi ili neko nakon nas, ostat će upamćeno da smo mi danas uradili veliki posao – napravili još jedan korak bez koga nema dolaska do cilja.

To možemo uraditi samo ako smo jedinstveni. To vrijedi uraditi samo ako to učinimo kao demokrati. Jedinstvo i pluralizam u SDP-u se ne isključuju. Naprotiv.

Zato i danas SDP pravi iskorak u novim demokratskim standardima ali istovremeno i u svom jedinstvu. U porazima i pobjedama.

Na kraju, uprkos mnogih, danas smo, uveli oštećeni brod u luku nakon prolaska kroz oluju i uzburkano more. Nakon što ga ponovo sredimo i osvježimo posadu, poželiću nam uspješno jedrenje u budućnost, u pobjede crvene zore. To je naš cilj, jer brodovi se prave da bi plovili ka cilju, a ne da bi stajali u mirnoj luci.

Ponosan sam na ono što smo mi, koji ujedinjujemo i dajemo sve, za SDP, za BiH iz naše vizije, uradili dajući sve od sebe.

Svojevremeno su me učili roditelji a sada sam već počeo učiti i od vlastite djece. Nauk je jednostavan.

„Ne radi se o tome koliko si dobro u stanju udariti drugog, već o tome koliko teških udaraca možeš primiti i uprkos tome nastaviti dalje. Moraš biti spreman da primiš udarce a ne da upireš prstom u druge govoreći da nisi uspio zbog njega, nje ili bilo koga drugog. Tako se pobjeđuje.“

Zato i ja, kao iskusni SDP-ovac i dijete SDP-a, imam pravo da vam kažem: „Udarili su nas. Pali smo. Dižemo se i nastavimo se boriti.“

Biti poražen, ali nastaviti sa borbom, je pobjeda. Sami sebe ne smijemo poraziti, a onda nam ni protivnici ništa ne mogu.

Cijeli svijet kao i region u kojem živimo brzo ide naprijed. Uprkos izazovima koje donosi treći milenij vrijeme radi protiv nas jer više nije dovoljno ići naprijed već to treba činiti odlučno, mudro, hrabro i nadasve brzo.

Svakom ponaosob i svima zajedno poželiću, odlučnost i vjeru da možemo i hoćemo da izdržimo i uspijemo – ne samo u dobrim već i u teškim vremenima koja su pred nama.

Kojih vremena će biti više – zavisi od nas samih.

Vjerujem u BiH, vjerujem u SDP, vjerujem u nas.

Zato vas pozivam da vjerujete u sebe kao što i sam činim. Bez obzira na sve, mi nismo ni prva ni poslednja nego prava partija jer mi smo prava strana istorije ovih prostora.

Slobodno kažite sami sebi, ponovite svima nama – ono što je u najtežim trenutcima sebi ponavljao najveći reformator kraja 20-tog vijeka, čovjek s kojim smo ušli u Socijalističku internacionalu od koga sam naučio da to uvijek sebi ponavljam: „Ja sam gospodar svojih uvjerenja, ja sam kapetan svoje duše“.


Stariji postovi

OTVORENO
<< 08/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
10531

Powered by Blogger.ba